30.4.2009. Galerija Matice Hrvatske- Martina Vrbanić i Anita Kuharić Smrekar

TIJELESNE PLOHE

Tijelo možda najviše bježi od samoga sebe kad se radi o mediju slikarstva. Koliko god da umjetnost boje od pamtivijeka erotičnošću provocira oko, toliko je ona anti- tjelesna svojim nastajanjem na plohi. Također, s modernizmom 20.stoljeća, koji ga prikazuje kao plohu, tijelo se udaljuje od tijelesnosti i približava se duhovnosti. Martina Vrbanić petrificira taj moment, svodeći i tijelo i sjenu na znakove bez lica. Tijelo postaje sjenom, a sjena se kroz slikarstvo na neki način materijalizira. Da sjena uglavnom nije slikana hladnijim, duhovnijim bojama, a tijelo toplijim, promatrač ih zamalo nebi mogao razlikovati, misleći da su prikazana dva tijela. Jedino podrobnijim promatranjem uočio bi da je jedna figura jasnih, čvrstih kontura, a druga pomalo neuhvatljiva i izvitoperena – sjenovita. Slikarica tim gotovo istovjetnim oblicima dočarava nerazdvojivost duha i tijela, ali također i njihovu rascijepljenost. Te siluete, ponekad u stojećem stavu, ponekad nagnute, a ponekad prikazane u skoku, plošnošću se uklapaju u geometriziranu dekorativnu pozadinu koja predstavlja grad ili livadu. Prikaz grada shematiziran je na uglati ornament, a livada na latice tulipana. Sve te dekorativne pojedinosti izvedene akrilom djeluju izrezano, kao da su rađene u tehnici kolaža, kojom se slikarica ipak koristi, ali samo na nekoliko mjesta. Iako je taj ambijent prikazan dinamičnim, živim bojama, on ipak može odražavati izgubljenost čovjeka u labirintu gradskih ulica, jer unutar njega nisu prikazane dvije figure, već samo jedna jedina koja se igra sama sa sobom, prepuštena jedino samoj sebi.

S druge strane, ispijena, naga, trodimenzionalna tijela Anite Kuharić Smrekar u kontrastu su sa koloristički razigranom plošnom pozadinom. Autorica svoje likove skluptorski oblikuje, a te se „skulpture“, moglo bi se reći, međusobno razlikuju po materijalu. Muškarac i žena prikazani na slici „Biti muž i žena“ djeluju transparentno i vlažno poput prvih ljudi izrađenih iz gline, a figura djevojke na slici „Anin bijeg“ doima se kao da je oblikovana u gipsu, jer je cijela slika izvedena grubljim potezima, koji se približavaju enformelnom izričaju. Statična tijela, ragolićena prema vanjskom svijetu, no ipak zatvorena u vlastiti svijet misli, kao da se iz izloga mašte nude promatraču. Adam i Eva odvojeni su oblici od kojih svaki nosi vlastito zamišljeno lice. Tijelesno razotkriveni, njihovi svijetovi se odvajaju, dok je materijalni svijet pozadine, kao i kod Martine Vrbanić, kompaktan i stopljen. Iako su ti likovi realističnije oblikovani od pozadine čiji ornament ponekad prelazi u neku vrstu autoričine vlastite tipografije, oni su ti koji se doimaju nestvarnima jer odišu beživotnošću naglašenom pepeljastom bojom njihovih lica i tijela. Baš poput sjena, ne pripadaju niti svijetu živih, niti svijetu stvari. Možda se baš u toj „sjenovitosti“ krije misaoni moment povezanosti dviju autorica. Zaokupljenost ljudskim bićem, koje je oblikom i duhom, neodvojivo od samoga sebe. I zaokupljenost ljudskim bićem, koje je oblikom i duhom, neodvojivo od samog sebe. I zaokupljenost tim istim bićem, koje je oblikom i duhom, odvojeno od ostalih.

Neva Lukić

Martina Vrbanić rođena je 1979. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer marketing. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora emeritusa Đure Sedera. Do sada je izlagala na dvije samostalne i petnaest skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Zaposlena u Atlantic tradeu.

Anita Kuharić Smrekar rođena je 1983. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer marketing. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Zlatka Kesera. Do sada je izlagala na jednoj samostalnoj i jedanaest skupnih izložbi.